Ove večeri dužinom krvotoka
prolaziš svim mojim otkucajima,
i posve sam na strani tvoga srca.
Želim na izvorište nijemog sna poći,
i obgrliti vodu kojom lice umivaš,
pa tišinu nježnosti uroniti u tebe,
rasporediti u svemir svoga tijela
i proljetnim zagrljajima zalijevati.
Riječi su moje svjetovi cvjetova
ili seoba mene na tvoj cvijet,
riječi su ove rastopljene misli,
i sele u čudesne tvoje mirise…
Usne su ti zamalo izgubile okus,
započetu pjesmu šutnjom kušaju,
ali uskoro ćeš zapjevati plavetnilom,
jer u krhkoj nijemosti gordih ruku
osjećaš među prstima dolazak ptica,
sve glasnije donose zvijezde neba.
Neka tvoj cvijet ne oplakuje daljinu,
u njoj više nema mjesta za ljubav,
neka tvoj cvijet samo odloži samoću,
toliko razloga u svakom jutru ima
i ne pomaže plač mladog mjeseca
u sutonu gdje peludna hrabrost noći…
Tvoja su usta zaboravila uzdahe
i oči su odavno ugasle u čekanju,
znam, povjetarac je u krajoliku duše,
a nečitke sjene oblijeću stvarnost,
kao čipka prekrivaju tvoju strpljivost.
Znam, u ponosu izgubljenih sjećanja
jednakim smo strepnjama dolazili,
zato ti dajem bistrinu obraza,
nadvisi strah, posveti disanje miru
i s bijelim stručkom sna nahrani srce.
Evo ti i moj osmjeh, na njega se osloni,
u mom poljupcu pronađi naviku za žeđ…
Zal Kopp
