Razgovor sa vama je nuzan i nemoguc.

Neodgodiv u uzurbanom zivotu, mada odlozen za nikad.

четвртак, 27. октобар 2011.

Ljubavi moja


Ljubavi moja ne reci nista vise
Ostavi nek padnu obe ove reci u cutanje
Kao kamen dugo glacan izmedju dlanova mojih ruku
Kao kamen hitar i kamen tezak
I dubok svojim padom kroz nas zivot
Dugim putovanjem i nista ne susrecuci do samo ponor
Taj beskrajni put bez suma da trajanje
I nespecavanje nikakve daleke vode radja uzas
Nikakve povrsine dodirnute nikakvo odskakivanje od prepreka
Nista do univerzum koji treba dostici i ja te uzeh za ruku
Nikakav eho sve pada i uzalud sam culio uvo
Nista cak ni uzdah ni sinkopa zvuka
I ukoliko vise pada i prolazi kroz tminu
Utoliko vrtoglavica raste i noc je sve brza
Nista do samo zahuktali teret
Neprimetna pesma izgubljena
Izbegla lepota poneta i sudarena
Vec mozda ili ne
Ne jos ne ljubav
Nista do samo nepodnosljivo odlaganje bez mere
Smrvljavaju sigurnom uzasno podmetnutom
Kamen ili srce stvar savrsena
Jedna stvar dovrsena a ziva ipak
Pa preko toga udaljuje se i manje je kamen
O naopaki bunaru gde plen posle tame polece ko ptica
Kamen ipak kao svi kamenovi
Na kraju krajeva koji se zamara od svega
I zavrsava time da bude samo grob
Cuj cuj
Izgleda da preko ograde bunarske
Nece preci krik udar ili lom
Vec nejasno i uzvitlano neodredjeno zastraseno
Svetlucanje bledih i cistih dubina
Slicno prividjenjima u detinjskim pricama
Boja nas samih mozda za poslednji put
I kao da je sve bilo iznenadno sve sto jos moze biti
Doslo da nadje objasnjenje jer je neko
Koga nisu videli da je usao podigao zavesu prozora
A kamen tamo dole nastavlja do zvezdanih dubina
Sad znam zasto sam rodjen na ovom svetu
Pricace se moja istorija jednog dana i njenih hiljadu peripetija
U stvari sve je to samo leprsava varka
Venac od sarene hartije za jedno vece u siromasnoj kuci
Sad znam zasto sam rodjen
I kamen silazi dalje izmedu nebuloza
Sta li je gore sta li je dole u tome donjem nebu
Sve sto sam kazao sve sto sam ucinio sve sto sam izgledao da sam
Lisce lisce koje umire i ne ostavlja drvetu do samo goli pokret svojih ruku
Evo ispred mene velike istine zime
Svaki covek ima sudbinu varnice
Svaki covek je samo
Vidjeni cvet a sta sam vise nego svaki covek
Moja gordost je da sam voleo
Nista drugo
A kamen se zariva bez kraja u prasinu u prasinu planete
U sustini sam samo malo vina prosutog a vino
Svedoci o pijanstvu u rano bledo jutro
Nista drugo
Rodjen sam bio za te reci koje rekoh
Ljubavi moja

Louis Aragon

DOTAKLA BIH TE


Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutas
trazeci ljubav,
nasla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume srecu.

Dotakla bih te
kao zelja;
znam da me zelis
i da me pratis
nekim mislima
kad nikog nema
da te utesim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju ceznje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
trazeci samo
da me cvrsto stegnes,
da mi samo kazes
da sve proslo je.

Dotakla bih te
kao miris
kad ides poljem,
kad u njemu nadjes
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
jos uvek osecas
miris poljskog cveca,
jos uvek si tamo
jos uvek me pratis...
Dotakla sam te
svojim recima
al nije to sve,
ne, nije jos kraj,
jos uvek cekam te...


Maja Miljkovic

MOJA JE DUSA OBLAK JESENJI


Moja je dusa jesenji oblak,
Oblak rastrgan,
Kao krpa. Bacen na nebo.
Ja volim oblake, u jesen.

Lice mi je, mrko, suncem spaljeno.
Moje oci u oblake gledaju.
A misao?
Misao je upravljena k tebi.


Dragutin Tadijanovic