PAUZA

Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi
razmišljajući koliko se već dana
Ovako viđamo.
I pričamo.
Pričamo kao i uvijek – polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me
na Onaj Grad
koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove.
Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.
Kad prođe pokloniću ti svoju.
Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.
U pauzi Svega beznačajno ti govorim
što sam sutra želio reći. I juče.
Kiša još pada i nije hladno.
Kafa u šoljicama strpljivo čeka
pokoravajući se
dobovanju naših čežnji.
Volim kišu kad nije hladno
i kad pijemo kafu tamo
gdje posluga ne voli svoje
goste,
tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više,
naročito kada ovakva
kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
Pitam se hoću li u Drugom gradu
imati svoje mjesto
i nekog poput tebe
da mi upotpuni
popodneva mokrih utoraka,
srijeda, ponedjeljaka
i onih ostalih.
Pomalo se brinem.
Ne zbog sebe, već zbog tišine
Znaš već… Znam da znaš.

Mehmed Meša Begić