U pjesmi koju nikad neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima, na vojničkoj kiši,
Negdje gdje su se staromodne suze
Umorile i postale mržnja.
Vesna Parun
Нема коментара:
Постави коментар