Razgovor sa vama je nuzan i nemoguc.

Neodgodiv u uzurbanom zivotu, mada odlozen za nikad.

субота, 2. октобар 2010.

Ti ne znaš


...Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

...Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose sveće
našem nerođenom sinu.
Oprosti...

...Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nežan i ranjiv.

...Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio...

...A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene...
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
Ostani samo još malo...

...Kiša i nebo mutno do plača.
San je poslednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me...

...Reči će uvek reći manje
nego što govore oči.
Ne okreći se...

...Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te...
...Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.

...Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da veruem i da ne veruem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim...

...Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da ćute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvek mogu sam sebe da ubedim da sam sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?
...

Miladin Berić

Нема коментара:

Постави коментар