1.
Ti neznas kako je carobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne docekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap sto ne otice,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srecom ne gube klovnovi
na kraju svake price
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i nedam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budes bodez
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
sto jos uvijek negdje postojis.
2.
Te jeseni je u mojoj usecerenoj krvi
zaspalo cigance modrozelenih ociju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjecas se... bio sam kocijas
zaljubljen u svoju kociju
i u svjetlost nase zvjezde koja polako gasne...
Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijece
nasem nerodjenom sinu.
Oprosti...
Na nebu je ustap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu...
Sad... nemam nista sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sisao ranjiv.
Necu ti reci hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac sto sam njezan i ranjiv...
Miladin Beric
Нема коментара:
Постави коментар